Šušti haljina neka na gospođi pompeznog stava , sjedi ukočeno s glavom  visoko dignutom , ne želi ta goropadna svijest prihvatiti da je svršeno sa životom primadone .Haljina je purpurna , jako se dobro slaže sa krugovima na obrazima , kao maske u teatru izvještačen je taj stav …Čak i cipele na njenim nogama sa nekim davno , davno  izblijedjelim zlaćanim ukrasima samo su podsjetnik nekog boljeg života ..grčevito uz sebe privlači ručnu torbicu , svejednako gledajući kroz prozor … ne pristaje ona tu u taj prosti gradski prevoz . Nikad i nije … Pitam se .. o čemu li razmišlja , zamišlja li neke bajne krajolike , punoću mirisa i ljepotu koju je udisala kad bijaše njen trenutak … Kad su te crte lica i te prelijepe zelene oči mamile uzdahe ….Kad je svijet ležao tu pod njenim nogama a ona kao vladarica života i smrti odlučivala o svemu... još uvijek ...tako su pune dostojanstva  kretnje tih ruku . Gledaju je , krišom , njeni saputnici – jedna žena srednjih godina ali lica napaćenog na kojem su brige ostavile traga , daje musavom djetetu koje neprestano plače komad hrane koja oko sebe širi nepodnosiv vonj i svi prave zgrozeno lice .. Samo dama sa koprenom na licu odsutno miriše latice ruže koju drži u ruci ... Čovjek koji , biće nikad nije vidio zlaćanu pudrijeru na kojoj je Ona popravila ruž ... Maska ili zbilja ? Ne znam ... tako jako bih želio  znati sve o njoj ? Kuda ide , zašto je sama ? Ima li nekoga ko je čeka ili samo neko breme tuge? Možda zato sklapa oči i sanja ? A možda i nema uspomena , možda je život prohujao pokraj nje dok je čekala pravu priliku ...

 Dogodi se taj trenutak u životu kada moraš podvući jednu liniju ispod onoga što je bilo , ma kako bolno se to činilo , i krenuti dalje ... jer nije li grijeh da ti život bude samo zbir propuštenih prilika , onoga što si mogao a nisi skupio hrabrosti , onoga što si htio kazati pa prećutao , svega onog što si osjetio tako duboko , tako intenzivno pa brzo prikrio hinjenom ravnodušnošću ....

Kada se dogodi i ostavi  te osupnutog , da čekaš nešto čemu ni ime ne znaš , dok se u tebi ta mala grudva stida i gorčine nakuplja i postaje sve veća  pitaš se ... šta sad ... hoću li kao dječak iz priče miljenka j. sjesti u papirnatu kutiju , zapravo automobil , šta marim što svi drugi vide da je to jadna papirna kutija u kojoj su nekoć bile manje sa šećerom  . Sješću u taj mali atomobil , baš kao dječak iz priče i odjezditi daleko , daleko .. Ostaviću im poruku , svim tim ljudima koje ostavljam iza sebe , ostaviću im sjećanje da su nekad imali moju ljubav... ali sad je kasno jer ja već jedrim na pučinu novih snova i nadam se da me tamo negdje čeka svijet prepun veselih lica , šareni svijet u kojem nema boli i ljudi koji u sebi kriju samo lijepe riječi...

Jedan svijet u kojem mama nikad ne plače , onda kad misli da je ne čuje niko, jedan svijet u kojem ja nisam sin svoje majke koji je u potpunosti primio njen stav o životu... koji živi  za druge i svaki trenutak njenog bivstvovanja je podređen svima osim njoj ....

Ne znam, zato vas molim ako prepoznate taj trenutak u svome životu , bez razmišljanja ga prihvatite jer se ne ponavlja često ... Tek ponekad dobijete priliku da osjetite punoću života , i ako pustite da Vam klizne iz ruku ostaće Vam samo virtualni trenuci u zamišljenom papirnom automobilu ili san o jednom poljupcu ....